Prvog aprila 1459. godine vjenčali su se posljednji bosanski kralj i kraljica – Stjepan Tomašević i Jelena Branković (Mara).
Jelena Branković je bila najstarija kćerka vladajućeg srpskog despota Lazara Brankovića i bizantijske princeze Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa.
Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458. godine, kada su nad tada 12-godišnjakinjom skrbništvo dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. godine, Osmanlije su započele osvajanje Srbije, a Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, stoga je njen brak mogao spasiti ili uništiti državu koja joj je cijela ostavljena za miraza.
Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458. godine, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca i Jelenine majke.
U miraz donijela Srbiju
Dana 1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458. godine.
Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je pala 20. juna 1459. godine. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i moći svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu.
Kralj i kraljica Bosne
Desetog jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža – Katarinu Kosaču, za koju mnogi misle da je zapravo ona posljednja bosanska kraljica.
Stjepan Tomašević je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije. Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.
Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen – Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio Osmanskog carstva.
Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kralj i kraljica imali su dvoje neimenovane djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena niti ikakve biografske podatke.
