“Bosna i Hercegovina decenijama živi sa sjećanjem na sukob. Ali dok neki lokalni stanovnici žele nastaviti dalje, to je priča koju morate čuti a koja dotiče čak i najudaljenije kutke zemlje”, zapisao je Lyn Hughes, novinar jednog od najznačajnijih turističkih časopisa u Velikoj Britaniji – Wanderlust.
Hughes ističe kako je malo znao o Bosni i Hercegovini prije nego što je stigao.
„Kada smo pokrenuli Wanderlust 1993. godine, vijestima su dominirale slike Sarajeva pod opsadom srpske vojske. U novembru te godine, kada je štampan prvi časopis, kultni most Stari most u Mostaru uništile su snage bosanskih Hrvata, izazvavši šokove širom Evrope. Trideset godina kasnije, osjećao sam da sam odavno zakasnio za posjetu nečemu što je u prvim danima časopisa bilo toliko dio naše kolektivne svijesti“, napisao je u uvodu teksta.
Po dolasku u Sarajevo, navodi, vodič mu je pokazao Aleju snajpera tokom rata, koju je prepoznao sa starih vijesti.
„Tada sam pomislio da će rat biti u bilo čemu što budem napisao. Ali kada smo izašli iz grada i krenuli na sjeverozapad, u planinsko srce zemlje, ubrzo sam shvatio da ovdje ima mnogo drugih priča koje čekaju da budu ispričane“, navodi Hughes te dodaje kako su zatim ušli u svijet pastoralnih scena i uronili u doline sa blistavim rijekama.
„Više od 40% zemljišta ovdje je pošumljeno, a medvjedi, vukovi i divlje svinje vrebaju u rijeđe naseljenim područjima divljine.“
Jajce
„Dolaskom u mali, ali historijski važan grad Jajce, oblačno nebo i uporna kiša nisu odvratili pažnju od njegove savršene ljepote. Kroz stoljeća je bio dom Ilira, Rimljana, Bosanskog kraljevstva i Osmanlija; sada njegova srednjovjekovna citadela ponosno stoji na vrhu vodopada visokog 22 m. Malo me je iznenadilo da se Jajce nalazi na UNESCO-voj listi, kao i da ima 30 nacionalnih spomenika i nekoliko muzeja“, naveo je Hughes.
Lokalni vodič Dragan mu je tokom pješačke ture pojasnio kako je ovaj nekada kraljevski grad bio vrata u Bosnu“.
“Zahvaljujući svojoj geografiji, zemlji je bilo moguće pristupiti samo sa zapada.”
„Počeli smo od Mitreuma, hrama koji datira iz rimske okupacije i posvećen perzijskom bogu sunca, Mitri, koji je u to vreme bio naširoko obožavan. Odatle smo se uputili prema tvrđavi, prvo se zaustavivši u katakombama iz 14. stoljeća, a zatim kod ruševina najstarije crkve u Bosni, mjestu gdje su nekada krunisani monarsi. Čuo sam i prilično jezivu priču o posljednjem bosanskom kralju, Stefanu Tomaševiću, koji je vladao samo dvije godine u 15. stoljeću prije nego što su ga Osmanlije zarobili i odrubili glavu. Ono za šta se vjeruje da je njegov skelet izloženo je u gradskom franjevačkom muzeju.
Ali dio historije koji privlači većinu gradskih turista je povezanost Jajca s Drugim svjetskim ratom, Josipom Brozom Titom i proglašenjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na značajnom sastanku šest republika u novembru 1943. godine“, navodi Hughes.
„Dok sam putovao zemljom, ime starog jugoslovenskog predsjednika Tita pojavilo se mnogo puta, čak i među mladim ljudima koje sam upoznao. Uglavnom se o njemu govorilo sa svojevrsnom nostalgijom za ujedinjenim vremenima prije 1990-ih. Zaista, iako bi Bosna i Hercegovina mogla biti nezavisna, još uvijek je opterećena naslijeđem posljednjeg rata“, napisao je Hughes pojašnjavajući i kako su mu njegovi vodiči kroz našu zemlju pojasnili komplicirani politički sistem BiH.
Trčeći slobodno
„Jedno mjesto gdje je bilo lako pobjeći od politike savremene Bosne i Hercegovine nalazilo se na suncu na visoravni Kruzi, sa kojeg je gledalo u krdo divljih konja rašireno po otvorenom travnjaku. Pridružio sam se ‘safariju’ koji je vodio Marin Mamuza iz Continental Adventurea, fotograf koji je bio toliko zainteresiran za svoje fotografije divljih konja koji lutaju visokom visoravni u blizini grada Livna da sada kreće u obilaske da ih vidi“, piše Hughes nakon posjete planini Cincar nadomak Livna i upoznavanjem našeg Marina.
Njegov vodič Ivanče pojasnio mu je kako mladi Marin želi pomaknuti fokus priče s rata u BiH na prelijepu i raznoliku turističku destinaciju kakva ona jeste.
„On i njegova porodica vode niz obilazaka ovog područja, a nude i e-biciklizam i glamping boravak u svom odmaralištu. Marin nam je objasnio kako su konji prvobitno pripadali lokalnom stanovništvu, ali kada je 1970-ih nastupila industrijalizacija poljoprivrede i traktori su ovdje počeli stizati, konji su odjednom postali suvišni, pa su ih mnogi vlasnici pustili na slobodu. Ovdje ih sada ima preko 700 lutalica i ima dovoljno trave da žive tokom cijele godine. I oni i područje nisu službeno zaštićeni, ali sve je više poziva da se to dogodi.
U početku smo bili neuspješni u potrazi za konjima, iako je bilo kompenzacije u dalekosežnim pogledima na planine, jezera i otvorene livade razasute krečnjačkim gromadama. Pratili smo nekadašnji rimski put, koji je sada dio duge staze Via Dinarica, i stali na piknik ručak. Kad su se pojavile drvene daske, natovarene lokalnim sirevima, mesnim jelima, pečenim povrćem i voćem, Marin se osvrnuo oko sebe i počeo se smijati“, zapisao je Hughes.
“’Eno ih!’ Pokazao je na obližnju padinu na kojoj je paslo krdo konja. ‘Neće odlutati daleko. Hajmo prvo na ručak.’ Jeli smo izvrsna peciva punjena špinatom i kremastim sirevima.
Prepuni, krenuli smo da još jednom pronađemo konje, dok su skakavci poskakivali svuda oko nas, a miris poljskog cvijeća mirisao je zrakom. Krdo je bilo i veće nego što sam u početku mislio – najmanje 130 konja – i okupljeno u male porodične jedinice. Ždrijebad su se njuškala u svoje majke, dok su se mnogi pastusi prepuštali malo argy-bargy-a, pokazujući zube i udarajući jedni druge. Ostatak stada je samo mahnuo repom o muhe i poludrijemao na toplini popodneva“, zapisao je Hughes.
Skok ka religiji
„Dan je još bio vrro kada smo Ivance i ja stigli u Mostar, grad koji često osvaja srca i umove posjetitelja. Moja prva stanica je morala biti vidikovac prema Starom mostu, jedan od najomiljenijih i najfotografiranih mostova na svijetu. Izgrađen za vrijeme osmanske vladavine, po naredbi Sulejmana Veličanstvenog, koji se proteže preko rijeke Neretve, a njegov nastanak je čak doveo do toga da je grad koji je rastao oko njega postao važno trgovačko središte. Mostar je kroz stoljeća imao uspone i padove, ali je do 1990-ih bio prosperitetan i miran grad sa multietničkim stanovništvom. Međutim, 1993. godine odnosi između bosanskih Hrvata i Bošnjaka dostigli su tačku prekida i prvo je uništilo most, šokiravši svijet i dodavši još jednu tačku sukoba unutar šireg bosanskog rata.
Sada potpuno rekonstruisan, nakon što je iskorišteno onoliko originalnog materijala koliko se moglo spasiti, most je sada poznat po drznicima koji ga koriste za skok sa 20 metara iznad vode. Takmičenja se održavaju ljeti, posebno kao dio Red Bull Cliff Diving World Series, ali svakog dana ćete naći lokalno stanovništvo kako skače s toga kako bi zaradili novac od hordi turista koji se ovdje okupljaju.
Naravno, dok sam se divio otomanskim i austrougarskim zgradama koje gledaju na vodu, jedan mladić se popeo preko ograde mosta i pozirao kao da će skočiti. Gužva na mostu je stala i nivo uzbuđenja je porastao. Unaokolo je proslijeđen šešir s obećanjima da će se skok dogoditi kada se prikupi dovoljno novca. Uslijedilo je još 20-ak minuta igranja dok se rezultati nisu smatrali zadovoljavajućim, a onda se potpuno drugi čovjek, malen i mišićav, pojavio u uskim crvenim Speedos-ima i propisno skočio u rijeku da uzdahne i navija.
Pratio sam ga nazad ulicom do mosta, čija je kaldrma bila glatka vijekovima upotrebe. Pritisak publike značio je da sam zamalo promašio natpis na kojem je pisalo: ‘Ne zaboravi 93’. Kako je pao sumrak, horde izletnika otišle su i stari grad je poprimio magičan izgled, njegovi kafići i restorani su još uvijek živahni, ali mirniji uglovi vraćaju se na osmansku vlast. Dok je odjekivao ezan, bilo je lako zamisliti trgovce i prodavce začina iz prošlosti kako urlaju o svojoj robi.
Podsjećamo da je Wanderlust, jedan od najznačajnijih turističkih časopisa u Velikoj Britaniji, u saradnji s World Travel Market London, najvećim svjetskim sajmom turizma 8. novembra 2022. godine po 21. put dodijelio godišnje nagrade za turizam na osnovu online glasanja na internet-stranici. Tada je Mostar nagrađen kao jedan od deset najpoželjnijih gradova u Evropi!
Sljedećih nekoliko dana odvelo me je na još mnogo historijskih mjesta gdje se malo pominjao rat. Na nekropoli Radimlja škiljio sam na srednjovjekovne nadgrobne spomenike poznate kao stećci, prekrivene gravurama malo shvaćenih simbola. U Stocu, gradu poznatom kao ‘Muzej pod nebom’ zbog brojnih spomenika, svratio sam u restauriranu kuću iz 19. stoljeća koja se danas koristi kao kulturni centar i imao demo kako se prave tradicionalni kolači od smokava. A u Blagaju sam posjetio spokojni derviški manastir, odnosno tekiju. Shvatio sam da će mi trebati sedmice prije nego li što počnem cijeniti dane ovdje“, zapisao je novinar Wanderlusta.
„Bila je potrebna vožnja do najvišeg sela u zemlji, Lukomira, da me zaista vrati u vrijeme prije nego što je rat dotakao ovu zemlju. Njegovi stanovnici sada ovdje žive sezonski, dolaze ljeti da pasu stoku i uzgajaju svoje usjeve, a kada sam ja stigao, nije bilo nikakvih znakova modernog života. Lutao sam kroz selo do vidikovca koji je gledao na lanac Visočice i preko kanjona Rakitnice, jednog od najdubljih u Evropi.
Smještajući se u ovaj miran život, imao sam kasni ručak u kući jedne porodice koja je iznajmila dvije svoje sobe šetačima i biciklistima. Poslužili su svježu zeljanicu (pitu punjeno špinatom i sirom, op. a) na tradicionalan način, uz čašu jogurta za piće. Rekli su da bi voljeli da su znali da ću doći jer bi pripremili nešto više, ali u stvari, dok sam sjedio u njihovoj bašti, nisam mogao ni sanjati ništa bolje“, zapisao je Hughes.
Povratak u prošlost
„Mnogi gradovi tvrde da se u njima Istok susreće sa Zapadom, ali u Sarajevu je to stvarno tako. Ako pogledam lijevo s prozora hotela, preko rijeke Miljacke, arhitektura je bila otomanska; ako pogledam desno, to je bila Austro-Ugarska. Bio je to trend koji se nastavio dok sam šetao uskim ulicama Starog grada, zastajao na kafi u nekadašnjem karavan-saraju u kojem se danas nalazi popularni kafić. U radnji zvanoj Dućan probao sam izuzetne baklave, napravljene po porodičnim receptima zapisanim u rukom pisanoj knjizi i napravljene od oraha, lješnjaka ili badema. Večerao sam i napio se vode sa česme iz 18. stoljeća na Sebilju, za koju se kaže da će se svako ko se sa nje pije ponovo vratiti u grad.
U želji da saznam više o historiji glavnog grada 20. veka, krenuo sam u obilazak sa strastvenom mladom ženom po imenu Emina. Počeli smo na mjestu gdje je 1914. godine ubijen Franc Ferdinand, što je promijenilo tok historije pokrenuvši Prvi svjetski rat. Replika automobila kojim je putovao oživjela je scenu.
Istakla je da je ovo jedan od tri događaja po kojima je grad poznat, uključujući Zimske olimpijske igre 1984. i zloglasnu opsadu Sarajeva, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Začudo, opsada zvanično nije prestala do dva i pola mjeseca nakon što je rat u BiH završio potpisivanjem Dejtonskog sporazuma.
U ovom živopisnom, modernom, multikulturalnom gradu, sjena opsade vas i dalje hvataju kada je najmanje očekujete. Ulice su pune ‘Sarajevskih ruža’, mjesta gdje su pale granate i gdje je bilo nekoliko smrtnih slučajeva. Oni su bili ispunjeni crvenom smolom kao podsjetnik. Treća generacija bakra mi je čak pokazala vaze napravljene od čaura sakupljenih sa brda: ‘Nešto od rata i razaranja pretvaramo u nešto za mir’, rekla je.
Postojalo je jedno mjesto povezano s opsadom koje sam još jako želio vidjeti prije nego što odem. Kada su srpske snage opkolile grad 1992. godine, jedina rupa bez granatiranja bila je tamo gdje se nalazio aerodrom. Bio je pod kontrolom Ujedinjenih naroda, ali se mogao koristiti samo u svrhe UN-a, a ne kao put za bijeg. Tako su u martu 1993. godine počeli radovi na strogo tajnom tunelu koji je prolazio ispod aerodromske piste.
‘Bilo je potrebno četiri mjeseca da se izgradi tunel do aerodroma, koristeći bilo koji metal koji se mogao pronaći’.
Trebalo je četiri mjeseca da se tunel izgradi, koristeći bilo koji metal koji se mogao pronaći. Bio je dugačak 800 metara i počeo je u kući porodice Kolars. Postao je spas, omogućavajući hrani, trupama i zalihama u opkoljeni grad, što je značilo da se ranjenici mogu evakuirati. Tu je uvijek bila baka Kolar s čašom vode za umorne.
Danas možete lako posjetiti tunel (također poznat kao Tunel spasa), pa čak i prošetati obnovljenom dionicom. To je podsjetnik na otpornost Sarajlija, a sasvim slučajno te večeri naišao sam na prijem i izložbu u sarajevskoj Vijećnici u čast 30. godišnjice tunela.
Tamošnji francuski novinar ispričao mi je kako su strani dopisnici koji su pratili opsadu, uključujući i nju, znali za postojanje tunela, ali su pomogli da se to zadrži u tajnosti. Jedan od govornika na događaju prokomentirao je kako je bilo važno održati ga živim kao memorijal kako grad ne bi morao ponovo proživjeti slično iskustvo.
Dakle, da, pisao sam o ratu. I dalje bi bilo pogrešno to ne priznati. Ali dok je moj avion vozio duž piste, iznad Tunela spasa, znao sam da će moja sjećanja biti jednako topla dobrodošlica i gostoprimstvo ljudi koje sam sreo; tvrđava, drevnih mostova, planina i rijeka; i konja koji slobodno trče po ogromnoj visoravni“, zaključio je na kraju teksta autor Lyn Hughes za časopis Wanderlust.
