Preminuo vlasnik kultnog sarajevskog kafića “Lisac”

    Preminuo vlasnik kultnog sarajevskog kafića “Lisac”

    Gogo Marjanović je izbrojao da je u 26 kvadrata kafića Lisac moglo stati 135 ljudi, a ispred kafića i na trotoaru Titove ulice oko hiljadu ljudi. Pošto je kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta, sa otvaranjem Lisca noćni izlasci su dobili novi oblik, jer su Sarajlije iz Parkuše dolazile kod mene, a poslije deset navečer sam ih usmjeravao na Logavinu, u Stari sat kod Neđe Alihodžića. Tada je Lisac bio jedna vrsta generacijskog statusnog simbola, jer tu nisi mogao doći i popiti piće ako se nisi uklapao u društvo, kao što si mogao u kafani Park ili u bifeima”, bile su riječi Damira Lisca.

    Damir Lisac

    Damir Lisac više nije među živima. Tužne vijesti objavila je njegova kćerka – fotografkinja Vanja Lisac. Njen otac urbana je legenda grada – bio je vlasnik prvog sarajevskog kafića i čovjek za kojeg je kružila legenda da je upravo on “prodao” Vijećnicu, a Nadrealisti su o tome, podsjećamo, snimili i skeč.

    Otišao je moj Tata, baš onako kako je živio. Spontano do apsurda, bezbrižno i nikad do kraja ozbiljno. Krenuo je to…

    Posted by Vanja Lisac on Nedjelja, 25. April 2021.

    I druge su se Damirove dogodovštine prepričavale gradom, a prenosile su ih čak i legendarne novine tog doba – Oslobođenje.

    Za otvaranje prvog kafića u gradu veže se također posebna priča. U Sarajevu je tada izdato općinsko rješenje kojim se odobrava početak rada caffe-bara Lisac. Iako su se općinski službenici bunili da u rješenju napišu englesku verziju ugostiteljskog objekta koji su u Sarajevu kolokvijalno zvali “kafić”, tadašnji gradonačelnik Braco Kosovac i predsjednik Centralnog komiteta BiH Rato Dugonjić naredili su da općinari zanemare zakon i postupe po želji vlasnika Damira Lisca.

    Govorio nam je Damir Lisac da je njegov objekat prvi bio registrovan kao caffe-bar, dok su, naprimjer, Gong i Stari sat bili registrovani kao bifei.

    “Ali opštinari ne znaju šta je caffe-bar? Naravno, ne znaju ni Braco ni Rato. Ali Bracine kćerke, moje prijateljice, objasne tati da taj naziv ne ruši tekovine revolucije. Odem kod druga Dugonjića i opalim istu priču, da dolazim iz Švedske sa parama koje želim uložiti u domovini. Patriotizam je tada prolazio kod funkcionera i oni narede da se u rješenju napiše caffe-bar. Moj rođak po majci Gogo Marjanović je izbrojao da je u 26 kvadrata kafića Lisac moglo stati 135 ljudi, a ispred kafića i na trotoaru Titove ulice oko hiljadu ljudi. Pošto je kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta, sa otvaranjem Lisca noćni izlasci su dobili novi oblik, jer su Sarajlije iz Parkuše dolazile kod mene, a poslije deset navečer sam ih usmjeravao na Logavinu, u Stari sat kod Neđe Alihodžića. Tada je Lisac bio jedna vrsta generacijskog statusnog simbola, jer tu nisi mogao doći i popiti piće ako se nisi uklapao u društvo, kao što si mogao u kafani Park ili u bifeima”, riječi su Damira Lisca.

    Kafić u Titovoj ulici koji je postao simbol jednog davnog doba radio je punih 18 godina, do Olimpijade, a danas ostaju sjećanja generacija na mjesto za koje se uvijek tražila stolica više! I ostaje sad sjećanje na Damira, sarajevsku legendu.