Sumo hrvači – nacionalni junaci Japana

Sumo hrvači – nacionalni junaci Japana

Sumo hrvanje jedan je od nacionalnih sportova Japana. Nastalo je kao vrsta ritualne igre kojom su se u starom Japanu zabavljala šinto božanstva (šinto-budizam je japanska verzija budizma i većinska religija Japana).

Piše: Ivana Dukčević, Furaj.ba

Iako sve popularniji bejzbol polako preuzima primat, a utakmice profesionalne lige spadaju u najgledanija sportska takmičenja, sumo je za mnoge Japance, i za sve više stranaca, i dalje sport broj 1.

Uprkos novotarijama sa Zapada, sumo debeljuce i još uvijek uživaju status nacionalnih junaka, prilično dobro zarađuju i ljubimci su velikog broja žena. Za vrijeme nacionalnih takmičenja koja se nekoliko puta godišnje održavaju na sumo stadionima, dio (ženske) publike prilično frenetično prati njihove borbe koje često traju petnaestak sekundi, veoma rijetko više od minute.

Tokom posljednjih dvadesetak godina sumo hrvanje postalo je popularno i van granica Japana, te su mnogi stranci – hrvači, dolazeći u zemlju izlazećeg sunca okušavali sreću u ovom sportu. Čak su u nekoliko navrata nacionalni šampioni Japana u sumo hrvanju bili državljani, naprimjer, Mongolije, Havaja, a jedan je bio i iz Bugarske. U januaru 2017. prvi put nakon 19 dugih godina jedan rođeni Japanac – Kisenosato, uspio je da pobijedi na nacionalnom šampionatu i stekne najprestižniju sumo titulu jokozune (yokozuna).

Pravila sumo hrvanja su prilično jednostavna. Osnovno je da borbu gubi onaj ko je izbačen iz kruga posutog pijeskom u kojem se borba odvija. Prije početka borbe, krug, odnosno ring (dohyo), ritualno se posipa solju.

Nacionalni šampionati u sumo hrvanju organizuju se šest puta godišnje na nacionalnim sumo stadionima, naizmjenično u četiri grada, i traju dvije nedjelje: u januaru, maju i septembru u Tokiju, u martu u Osaki, u julu u Nagoji i u novembru u Fukuoki. Karte se mogu kupiti putem interneta, a najjeftinije (balkon) koštaju oko 3000 jena, odnosno otprilike 27 dolara. Borbe obično traju skoro čitav dan, a u popodnevnim časovima nastupaju takmičari koji pretenduju na najviše pozicije.

Ukoliko u Japanu ne boravite za vrijeme održavanja sumo turnira, u kraju Ryogoku, istom dijelu Tokija gdje se nalazi i Nacionalni sumo stadion Kokugikan i muzej (10 – 16.30 h, zatvoren vikendom, ulaz je slobodan) nalazi se i određeni broj beja, mjesta gdje sumo hrvači žive i vježbaju. Ukoliko posjetu rezervišete na vrijeme, desetak dana unaprijed, možete posjetiti beju i posmatrati sumo hrvače kako vježbaju. Treninzi se održavaju skoro svakodnevno, u periodu od 6 do 10 h ujutro.

Agencija VOYAGIN jedna je od rijetkih koje organizuju ove posjete za strance, po cijeni od oko 130 $ po osobi. Naime, ukoliko ne znate japanski, ili ne poznajete nekog iz Japana ko može da vam omogući ulazak u beju, praktično je skoro nemoguće prisustvovati treningu. Ukoliko znate gdje tačno da gledate, možda ćete uspjeti da trening posmatrate besplatno, s ulice, gledajući kroz prozor (određen broj beja to dozvoljava). U suprotnom, nakon što posjetu rezervišete i platite putem interneta, nekoliko dana prije termina, putem e-maila, dobit ćete obavještenje od organizatora o tome koju beju ćete tog dana posjetiti.

Treninzi sumo hrvača mogu da traju od jednog do tri sata. Nakon što se smjestite na jastuke, na podu, tokom treninga morate biti tihi i ne smijete ustajati. Fotografisanje je dozvoljeno, ali bez upotrebe blica. Prilikom sjedenja vodite računa da stopala ne držite okrenuta ka hrvačima, jer se to smatra nepristojnim. Ponekad, u nekim bejama običaj je da se sumo hrvačima donese poklončić – čokoladica – prije nego što se zamoli za zajedničko slikanje nakon treninga. U većini beja, naročito ako ih posjećujete organizovano, poklon nije neophodan.

Neke od najpoznatijih beja u Tokiju u blizini sumo stadiona, koje organizovano posjećuju strani turisti su: Arashio-beya, Oshiogawa-beya, Wakamatsu beya, Futagoyama-beya, Musashigawa-beya, Azumazeki-beya i Oshima-beya. Ljubaznošću agencije Voyagin, posjetili smo sumo vježbaonicu Azumazeki-beya (metro stanica: Honjo-azumabashi, Toei Asakusa Line), i prisustvovali ovom jedinstvenom tročasovnom treningu!

Godine 1986. Azumazeki beju je osnovao bivši veliki sumo šampion (yokozuna) porijeklom sa Havaja – Takamiyama Daigoro (alias Jesse James Waliani Kuhaulua), prvi sumo šampion stranac i prvi sumo hrvač ne-Japanac koji je u Japanu osnovao beju. Današnji najčuveniji hrvač ove beje Kaōnishiki Takeshi bio je na treningu kojem smo prisustvovali.

Po završetku aktivnog bavljenja sumo hrvanjem, određeni broj sportista nastavlja karijeru u ulozi trenera. Neki hrvači u kraju s bejama otvaraju restorane u kojima služe takozvane čanko nabe,  tradicionalni obrok sumo hrvača, nalik supi s povrćem, rezancima, mesom ili plodovima mora.

U neposrednoj okolini sumo stadiona i beja, u kraju Rjogoku, nalaze se i Tokyo Sky Tree, najviši toranj na svijetu, Tokyo-Edo Museum, muzej Tokija, i muzej-kuća Hokusaja, čuvenog slikara XVII-XIX vijeka, koji je naslikao jednu od najčuvenjih japanskih estampi ikada Veliki talas kod Kanagave. Zapadnu granicu ovog kraja čini rijeka Sumida, koja se par kilometara južno ulijeva u Tihi okean. Duž rijeke organizuju se panoramske ture brodovima (Sumida river cruise).