Saga o Prvoj gimnaziji

    Saga o Prvoj gimnaziji

    Kada pričaš o pravim damama, ti nikad ne spominješ godine! Ali, otmjena dama iz ove priče je nešto posebno i ona, s ponosom, naglašava svoje godine, jer ona nikada ne stari iako je davno ”rođena”, ali svake godine sve je mlađa!

    U sarajevske knjige ”rođenih” upisana je 20 septembra 1879 godine, kao prva srednja državna škola interkonfesionalnog karaktera, a uvedena je pod imenom Realna gimnazija.

    I kao da je te davne 1879 godine, na dan svog rođenja, ta plemenita dama ispila mitoloski kup nektara, tog božanstvenog pića koji joj daje vječnu besmrtnost i ljepotu, sa kojom će ona živjeti, vjerovatno, dok god postoji i moj voljeni grad Sarajevo!

    Ako si Sarajlija (posebno sa opština Centar i Stari Grad) ti si za Prvu gimnaziju čuo još u djetinjstvu, u osnovnoj školi, kada su tvoji roditelji pričali da žele da te upišu u tu školu, kada dođe tome vrijeme. U velikoj raji, oni uzrasta, ni djeca, a ni momci pričali su ”uzbudljive” priče iz svakodnevnice života u ”učionicama” te privlačne dame; o sportu, o prvim ljubavima, o dalekim zemljama, o minulima bitkama,..

    A onda kada si došao blizu petnaeste godine života i ako ti se sve dobro složlo, ulazio si u učionice Prve gimnazije. Ušao si unutra, a nisi ni bio svjestan da nećes nikada izaći iz tog prostora i da će ona poput sidra, ”usidriti’, tvoju dušu na tom vječnom i ‘’svetom” mjestu, a da će tvoj duh vječno živjeti u njoj, bez obzira na tvoje nove kućne adrese u Montrealu, New Yorku, Sidneju, Zagrebu, Beogradu, Abu Dabiju i na drugim geografskim destinacijama.

    Fizički ti ćes napustiti Prvu gimnaziju kada napuniš osamnaest godina i položiš maturski ispit, ali tvoja duša i sjećanja vječno će ostati i ploviti po njenim hodnicima i baš, kao da nikada, nisi ih ni napustio.

    Pa i onda kada jednog dana odeš i tamo odakle se niko ne vraća, neko će se u nekom momentu, u nekoj priči oko Prve gimnazije, sjetiti tebe, tvog lika i tvog duha!

    Ona i njeni učenici nikada ne ”umiru” u sjećanjima onih koji se imaju čega sjećati i na jedan način ti poklanja jednu malu ”besmrtnost”. I ovaj rukopis na svoj način to potvrđuje, jer obnavlja sjećanja, pored onih živih, i na neke učenike kojih nažalost ”više nema među nama”, ali koji žive u našim sjećanjima.

    Ono što je posebno izdvajalo ovu školu od svih drugih u tom vremenu bilo je to, što je u osnivačkom aktu ostalo zapisano (doslovno prepisano); ”Prva gimnazija je škola interkonfesionalnog karaktera i jednako je namjenjena svim narodnostima BiH”

    Do tada su škole u Sarajevu bile konfesionalnog karaktera (pravoslavne, rimo-katoličke, medrese i jevrejske škole), a ovo je bila prva škola, službeno napisano, ”učenika svih narodnosti BiH”, sa modernim programom drugačijim od vjerskih škola.

    Na ovo moj drug, prof. Zlaja, bi rekao: ”Ovo ti je jarane bilo, k’o ”mali” Tito jos davno prije Tite!”, misleći valjda na multietičnost ( zajedništvo, prevedeno na titin riječnik) kao dobitnu kombinaciju svakog društva.

    Za prvog direktora postavljen je Slovak Dr. Ivan Branislav Zoh, koji je morao ići od kuće do kuće da moli roditelje da upisuju djecu u multietničku školu. Narod, u to doba (???) samo je vjerovao svojima vođama i bojao se tog pojma ”interkonfesionalnog” karaktera, pa nije rado davao djecu ( mušku) u multietničku ”Prvu gimnaziju”!

    Poslije silnih peripetija, Dr. Zoh je upisao 42 đaka i to; 16 katolika, 10 pravoslavnih, 7 muslimana, 7 jevreja i 2 evangelika. Rodom iz Sarajeva je bilo 24 učenika, a van Sarajeva je bilo 18. Iz BiH bilo je 36 učenika, a onih novodošlih 6. (Ma Sarajevo je uvijek privlačno i ”prometno”) Ovo je nabrojano samo zbog arhivske autentičnosti, a autor ne praktikuje nikakva ”prebrojavanja” na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.

    Ipak za ljubitelja imena i traženja familije u prošlosti evo ”Imenika učenika školskog godišta 1879/80”. (kako se to tada zvalo); Altarac Abraham, Altarac Josip, Atijas (Zekic) Rafael, Baruh Salomon, Blažević Gavro (iz Travnika), Bogić Ivo, Budimir Augustin (iz Bugojna) Crnogorac Aleksandar (iz Stoca) Cuković Djordjo Manojlov, Curcić Fehim, Despić Nikola, Emin Mehmed, Fazlić Idriz, Grgić Ivo, Hrnicek Leopold ( iz Djecina Česka) Hrgic Mato, Jovanović Aleksandar, Kopić Ivan (iz Kreševa), Kulier Pero (iz Fojnice) Krenajs Aleksandar (iz Sremskih Karlovaca) Livajic Izaija, Levi Leon, Levi Salomon Vita, Pavlović Vukašin (iz Modosa), Petrović Pero (iz Prijedora), Petrović Risto, Planinić Antun (iz Mostara), Rajković Niko, Salom Daniel, Smoljan Simun (iz Mostara), Sindić Luka, Tabori Josip, Talirević Mustafa, Tatarovic Rifat, Teufik Mustafa (iz Banja Luke),Toljan Mato (iz Novog , Hrv. Primorje), Udovičić Josip, Vidinli Sejfil (iz Prnjavora), Vukoje Nikola (iz Mostara), Cehel Gustav ( iz Pozuna) Zelenika Ivan(iz Mostara) Zoh Ivan ( iz Vel. Revuce Slovačka).

    U prvoj godini škola je imala samo Prvi razred, u kojem su učenici bili različitih godina od 10 do 16 godina. Gdje ima škole ,tu ima i istjerivanja iz škole, pa čak i u osnivanju. U arhivi škole je ostao dokument i o prvom isključenom učenika iz škole;

    U šskolskom protokolu ostalo je zapisano da je 20 novembra 1880, zavedena molba čiji je sadržaj (prepisan autentično) bio: ” Ravnateljstvo sprovodi molbenicu učenika drugog razreda Mustafe Teufikbega, rodom iz Banja Luke, kojom on moli da mu Vis. Ces. Kr. Zemaljska vlada dozvoli da se oženi i da može u školu kao oženjen dolaziti!”

    Molba je odbijena i učenik ”istjeran” iz škole!

    Prvi nastavnički zbor 1879/1880 činili su (na fotografiji) Baltazar Kante, Božidar Vuksanović, Petar Petrović, Dr. Ivan Zoh, Fra Josip Divić, Hadži Hasan Spahić i Hafiz Šaćir Tuzlo.

    Kada se spominje prošlost i prave razne prigodne ”edicije” o školi, svi se sjećaju imena profesora i ”poznatih” učenika, a skoro niko podvornika koji su bili isto tako dio te škole. Zbog toga ja sam odlučio da u mom rukopisu prvu priču ( u ovoj sagi sa mnogobrojnim pričama) posvetim nekim, meni, dragim likovima podvornika iz mog vremena!

    Prvi susret sa školom je počinjao sa podvornicima (portirima, poslužiteljima,…) na vratima. Dva dobročudna korpulentna čuvara ulaza i mira u školi bili su Miloš (nažalost prezime sam zaboravio) i Suljo Trešnjo. Oni nisu dopuštali ulazak prije prvog zvona, a niti poslije drugog zvona za početak nastave. Milošje bio principijelan u poslu, pa nije htio jednom prilikom pustiti, poslije zvona u 8 h, mladu profesoricu Ljilju Cikotu koja je tek bila počela raditi, pa malo zakasnila prvi dan!

    Tačno ”frtalj do osam” (ili ”frtalj do dva”) ulazno školsko zvono bi zazvonilo i Miloš (ili Suljo) bi otvarali teška masivna vrata za ulazak. Učenički narod, željan znanja (i ”drugih učeničkih radosti”), počeo bi da ulazi masovno.

    A da velika vrata mogu imati velikog značaja u svakodnevnom životu pokazuje ”zapis” ( knjiga učenika Prve Gimnazije) poznatog Prvogimnazijalca (nova riječ; obavezno se piše sa velikim slovom iz poštovanja) Josipa Ostija, sjajnog sprintera i još boljeg pjesnika, a koja otprilike glasi ovako: ”Pošli Avdo Sidran i ja da se upišemo na Pravni fakultet. Dobro smo se namučili dok smo teška drvena vrata fakulteta otvorili, pa Avdo kaže : ”Zar da svako jutro ovako ulazimo!”, i mi onda odemo da upišemo filozofski fakultet!”

    Pa tako danas umjesto da Avdo, kao advokat, brani ”hrsuze” po sudovima, on, svojim djelom, brani ljepotu pisane riječi. I zato neka je vratima velikim hvala, što su na Avdu i Josipa uticala, pa nam dva dobra pisca dala.

    Inace, ”protiv” Ostija sam trčao dva puta na 400 m. i svaki put sam mu gledao u leđa. To je bilo na novom Koševskom stadionu, poslije otvaranja Balkanskih atletskih igara 1966., a na novoj modernoj tartan stazi ( ili ”ta-ta-ratan stazi kako je to zvao jedan ”Krle” (Krkan) iz okoline grada, valjda zbog melodičnosti izgovora (!)”).

    Sa Avdom se nisam nikada trkao, jer Avdo nije volio trku, on je više volio da piše ljubavne pjesmice za “curice”, a koje je povremeno objavljivao u školskom listu ”Polet”.

    Glavni urednik lista bio je, uvijek rado spomenuti, Rešad Hadrović zvani Ceco i Reško, veliki sarajevski pjesnik i pisac tekstova za mnoge muzicke hitove.

    Sa Avdom sam se mogao takmičiti u pisanju; ali samo u pisanju diktata jer brzo pišem!

    Miloš i Suljo su bili ”garant” sigurnosti učenika, tišine i reda u školi. Bili su autoriteti i cjenjeni i od đaka i od profesora. Oni nisu nikada koristili svoju fizicku superiornost, nego su sve lijepo riječima srđivali.

    Ponekad pomislim, da i pored njihove impozantne pojave, najveći čuvar reda i discipline, u školi, ustvari je bio naš odgoj koji smo donijeli od kuće, a najviše zahvaljujući našim dobrim majkama koje su nas učile da budemo ljudi dostojni tog zvanja.

    Treci član te ”ulazne” ekipe bio je Duran Sušić, koji se totalno razlikovao od dvojice podvornika gore navedenih. Nižeg rasta, suvonjav ali uvijek veselih i živih očiju i tijela brzih pokreta. Za njega se govorilo da je brži od munje, a neki su se kleli da je brži i od svoje vlastite sjenke.

    A sve je počelo slučajno!!!

    Jedan učenik, koji je bio zakasnio na čas, protutnjao je, kao ekspres voz, pored portirnice (u staklu) ne ‘’šljiveci ni dva posto” Durana, koji je bio na službi. Iako je učenik bio u ”petoj” brzini, kada je Duran startovao, isti ga je stigao prije prvog sprata.

    Ova vijest o fenomelnoj Duranovoj brzini se brzo pronijela po školi, pa su mnogi pokušali, pošteno i nepošteno (sa zaletom), da ”odmjere” snagu sa Duranom, ali sve je bilo uzalud. Nije se još bio u školu upisao učenik koji je mogao ”pobjeći” Duranu!!!!

    Moj dobri i dragi drug (rahmetli/pokojni) Zlatko Fočo (legendarni navijac KK Bosne) pokušao je dva puta i svaki put ga je zaustavila blaga Duranova ruka na ramenu još prije prvog sprata.

    To ti je bilo kao u onoj dječijoj igri ”Žandara i lopova”, pa kad dotakneš dostignutog on se predaje ”bez borbe” i na taj način priznaje pobjedu protivniku.

     

     Duran je bio ”džentlmen” i dostignutog učenika, je onako roditeljski sa pažnjom i bez ljutnje, vraćao na polazište, tj. na ulaz škole. Nikada, ama baš nikada, nije odveo, a niti prijavio nijednog učenika upravi škole.

    Zlatku bilo krivo, pa kaže u Metalcu (toj sportskoj ikoni) : ”Raja, ja plaćam cijeloj slastičarni grčke baklave u ”uglednoj” slastičarni Special (kod česmi kod Begove džamije) kada Duran izgubi prvu ”trku”!”

    Naš drug Miki H., koji je, navodno, trenirao atletiku u AK Sarajevo, čuo za ovu ponudu koja se ne odbija, pa odlučio da on pokaže Duranu ko je najbrži čovjek Prve gimnazije. Hvalio se da su mu treneri čuveni Milad Petrušić ( 110 m.prepone) i poznati Viktor Cepo (troskok), a da on trči 100 metara oko 11 sekundi. To bi (za ono vrijeme) značilo da je jedan od najbržih ljudi u gradu. Momak je stvarno bio izuzetno brz, ali ova priča ipak je bila ‘’sumnjivog kredibiliteta”.

    Dan ”D” je stigao! Miki se namjestio na startnu poziciju (pošteno bez zaleta), malo se bojao jer je i njegov ugled u raji bio u ”igri”. Uvijek budno Duranovo oko je primjetilo nervoznog učenika, a iskustva mu nije falilo, pa je i on bio ‘’spreman”.

    Miki je startovao k’o ispaljen iz puške, onako sprinterski malo pognut. Kada je Duran startovao, učenik je imao već ”pet-šest” metara fore. Za Duranom je krenula (trčala) sva prisutna ”rulja”, jer je to bio događaj koji se ne propušta!

    Slika za cirkus Monti Pajtona! Mlad dečko trči prvi, za njim čovjek mlađih srednjih godina i za njima cijela ”rulja” učenika.

    Razdaljina se smanjivala i pred sami kraj, između drugog i trećeg sprata ( apsolutni rekord dometa jednog bijega) ”roditeljska ruka” Duranova spustila se na rame učenika. Ovim je ova ”istorijska” trka odlučena! Duran je ostao nepobjeđen na ”tronu”, a grčke baklave (u ”Specialu”) su ostale ”nenaručene”.

    Raja koja sustigla trkače, čestitala je Duranu, a Zlatko je glasno viknuo : ”Svaka ti čast majstore, ti si ”Car stepenica Prve gimnazije’!”. To rečeno osta zapisano u ”istoriji”!

    Miki je priznao poraz, ali se poslije pravdao da je stepenište bilo klizavo, da je on umoran od jutarnjeg treninga i da Duran poznaje bolje stepenice nego on?!

    Neko vrijeme poslije toga, da li umoran od trka ili zbog bolja plate (vjerovatnije), Duran je otišao za čuvara u gradski muzej. Oni sto su ”ležali” unutra nisu mogli napolje, a naš narod nikad nije nešto puno trčao u muzej, pa nije više bilo ”prilike” za trku i na taj način Duranova trkačka karijera bila je završena. Tako je Duran je otišao u sjećanje ( priču) kao nepobjeđeni šampion stepeništa I gimnazije ili kako se to u raji zvalo ”Car stepenica”.

    Dovla.net / Iz rukopisa za knjigu ”Saga o Prvoj gimnaziji” autora Mirze Hasanefendica; august 2011!