Sarajevo nema nedostataka

    Sarajevo nema nedostataka

    Dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, Valerijan Žujo, govorio je o jednom od svojih najznačajnijih djela “Leksikonu Sarajeva”, o tome kako je napisao pjesmu “Sve smo mogli mi”, te o poznatoj rečenici “Sarajevo je ozbiljan grad”.

    U jednom od najznačajnijih vaših djela, “Leksikonu Sarajeva”, iznijeli ste brojne činjenice o našem glavnom gradu. Možete li našim čitateljima približiti kako je nastajao Leksikon, kako ste sve prikupljali podatke, te koliko ste radili na tom projektu?

    LEKSIKON SARAJEVA je dvotomno leksikografsko djelo, obima oko hiljadu i stotinu stranica, a sadrži blizu 100.000 činjenica vezanih uz Sarajevo kroz sva razdoblja njegove historije. Riječ je o neuporedivo najvećem zbiru podataka relevantnih za Sarajevo obrađenih i raspoređenih po strogim normama i uzusima leksikografije. Prvi tom Leksikona obuhvata pojmove, od onih koji počinju slovom A, do onih koji počinju sa slovom J (uključujući i njih), a drugi tom, pojmove koji počinju sa slovom K, do pojmova koji počinju sa slovom Ž (uključujući i njih). Riječ je o ovim grupama pojmova: toponimi (ulice, trgovi, četvrti-mahale, krajevi, lokaliteti), hidronimi (nazivi rijeka, potoka, izvora…), važnije građevine (bogomolje, mostovi, bezistani, tekije, samostani, palate…), događaji, ličnosti, važnija umjetnička djela, osobenosti govora, gastronomski pojmovi, etc… Leksikon Sarajeva je bogato ilustrirano djelo. Sliku za ovitak, pod naslovom: Simfonija Sarajeva, poklonio je slikar svjetskog glasa Čarls Bilić (Charles Billich).

    U člancima LEKSIKONA, po pravilu nema vrijednosnih sudova. Dosljedno su navođene samo činjenice. Knjiga je sačinjena izvan institucija, između ostalog, i zato, da bi bili izbjegnuti dnevnopolitički uplivi, licitiranje, ideološko retuširanje i svaka druga manipulacija činjenicama. 
    Važno je imati na umu i to, da je LEKSIKON selekcija, a ne katalog, da je izbor, a ne birački spisak.
    I dobre i loše strane LEKSIKONA SARAJEVA idu jedino na dušu autoru.

    Kao književnik i publicist godinama ističete vrijednosti Sarajeva, šta je za vas najveća vrijednost ovog grada? A koji su to nedostaci Sarajeva?

    Ja ne umijem razmišljati na način “nervoznih” medija našeg vremena. Pod tim podrazumijevam potrebu za senzacijom, ekskluzivitetom, “šokantnim otkrićima”, nazor olimpijskim kriterijumima (šta je naj, ko je naj…). Nije moguće tako razuđen pojam, kakav je Sarajevo, svesti na formulu, na instant oblik. Uzmeš pilulu-Sarajevo, ubaciš je u čašu vode, popiješ to i… čiča-miča, gotova priča. Valja računati na puno više i truda i strpljenja, kada je o ovom i ovakvom gradu riječ.
    A, nedostaci… Sarajevo nema nedostataka. Nekim ljudima će ovo odmah natjerati krv u glavu. Polako… Zbir o kojem govorim jest takav kakav je, pa i ono što se nama ne dopada, dio je jedinstvene i neponovljive cjeline. Sarajevo nije selekcija, nego ukupnost. Posebice nemaju smisla razna retuširanja prošlosti, ruženja ili šminkanja povijesne slike grada.
    Nema Sarajevo mana, to je poodavno ustvrdio njegov veliki pjesnik Mejlija Kuranija. Nedostataka imaju Sarajlije. Paradoksalno, niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. To je stoga što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa… ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo. Brzopleto bi bilo odricati se prošlosti, kao što je i brzopleto i opasno ponašati se prema lošim obrascima iz prošlosti. Glavni nedostatak Sarajlija u svim vremenima, bilo je suprotstavljanje promjenama. Činili su to ili epski sa sabljom dimiskijom u rukama ili lirski u pjesmama i sagama.
    Stoga svaka generacija, u neko doba rezimira: Nema više onog Sarajeva… Bezbeli, da ga nema i da ga ne može biti. Čovjek bi se ponajprije trebao dogovoriti sa samim sobom na koje Sarajevo misli. Da ne idemo predaleko:
    – da li na osmansko, Hadži-Lojino Sarajevo, uoči ulaska austrougarskih trupa;
    – ili Kallayev srednjoevropsko-orijentalni grad-hibrid;
    – možda, marginalizirano provincijalno središte u vrijeme Vojvode Stepe ili nešto poletniju varošicu, koja je bila centar Drinske banovine;
    – ili, gluho bilo, “Endehazijsku” Luburićevu mučionicu u vrijeme Drugog svjetskog rata;
    – možda grad radnih akcija, analfabetskih tečajeva i prekomjerne revolucionarne strogosti, nakon toga;
    – da li prosperitetno i vedro Sarajevo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća;
    – ili izmrcvareni i poniženi grad u vrijeme agresije i monstruozne opsade;
    – te, konačno, poratno Sarajevo sa svim kontroverzama, konfuzijom i borbom za zrak i stabilan položaj na obje noge…
    Samo na prvi pogled, stvari su jednostavne… Igra na prvu loptu nije vazda najbolje rješenje, ni u fudbalu.

    Simfonija Sarajeva by Charles Billich

    Koliko, prema vašem mišljenju, ima istine u tome da Sarajevo ne trpi svoje veličine?

    Sarajevo ne voli napuhane i samoproglašene. Uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva, uglavnom više nisu na ovome svijetu. Oni malobrojni živi, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i dostojanstva, da sami sebe ne smatraju veličinom. A, brojna fukara duhom i moralom, po šarenim novinama i televizijama ili ”na bekstejdžu u grin rumu”, karikaturalno glumata veličinu, papirnatu ili silikonsku, svejedno. Ko iole drži do sebe, korača Sarajevom spuštenog durbina. Nije ovo grad za veličine, posebice umišljene.

    Poznato je da se bavite i poezijom i da ste napisali veoma poznatu pjesmu “Sve smo mogli mi”. Kome ste napisali tu pjesmu, o kome govori?

    Ko očekuje romantičnu ispovijest, prevario se. Meni je, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Duško Trifunović povjerio da čitam po zadatku i onda na temelju pročitanog i naših razgovora, napišem scenario za emisiju “Na ti”. Konačan oblik emisiji, davao je uvijek sam Duško. Tada sam upoznao puno sarajevskih muzičara na početku njihovih karijera. Jednog dana, silazili smo niz Džidžikovac, moj drug i kum pokojni Žarko Šipka i ja. Uz Džidžikovac je, s gitarom u “futroli”, išla Jadranka Stojaković. Nakon standardnih rečenica, Jaca je kazala da joj je neophodna B pjesma za singl-ploču koju priprema. Žarko je upitao, kada joj pjesma treba…Sutra, veli Jaca. Na to Žarko, otprve:

    – Imam pjesmu za tebe.
    Meni je bilo drago što je Jacin problem riješen… Tek kasnije, kod Žarka, shvatio sam da je to, zapravo moj problem. Odsvirao mi je dopadljivu melodiju, donio papira i pisaljku i kazao:
    – Čovječe, piši, nema se vremena.
    Uzalud sam ja govorio, da se to tako ne radi, da treba čitati poeziju i tražiti prave stihove za muziku… “otkrivati muziku u poeziji” i sve tako, opća mjesta i fraze… On je stalno svirao istu melodiju i pjevao la-la-la-la… na-na-na-na. Na kraju sam ja počeo jedan mučan i nelogičan posao, naime graditi kuću od krova… Istina glavnina zadatka je obavljena, postojala je muzika… Samo, valjalo je nešto na te note i pjevati. Nakon dva-tri sata gnjavaže i dva-tri decilitra loze, ja sam konačno proradio i na papir nabacio takozvane “tarabe”, crtice i zareze, koji su označavali slogove i akcente. Još ne bijaše niti jedne jedine riječi, a kamoli priče. Znali smo samo da to treba biti lirska i nostalgična pjesma, primjereno Jadranki i primjereno već napisanoj muzici. Žarkova sestra Branislava, gotovo lebdeći, donosila je tekućinu i ostalu “logistiku”…
    U neko doba, pjesma je bila dovršena. Prvi jednostavni i najbolji aranžman, napisao je pokojni Bodo Kovačević. Jaca je snimila svoj singl, ostalo se zna. Potpuno mimo naših prognoza, pjesma se održala. Vidio sam na webu, da ima puno izdanja i interpretacija. Pjesma prati odjavnu špicu novog filma Danisa Tanovića… Na mojoj stranici (www.valerijanzujo.ba), je Jadrankina interpretacija na našem lijepom višeimenom jeziku i na japanskom. Zanimljiv je način na koji pjesmu na slovenačkom (“Midva bi lahko”) pjeva Tanja Ribič (www.tanjaribic.net).
    Ali, važnije od toga, čuo sam tu pjesmu nebrojeno puta, na moru, na rođendanima, među izviđačima, u birtijama i elitnim klubovima, u vozu… Prošlog ljeta, neki sasvim mladi momci i djevojke, svirali su i pjevali na Vilsonovom “Sve smo mogli mi”, sa toliko iskrenosti i zanosa, da bi im samo krajnje ciničan, pa i pomalo perverzan tip mogao pokvariti štimung pričom, kako iza te pjesme ne stoji nikakva velika ljubav autora stihova, nego da su to sasvim zanatski, na “tarabe” nakalemljene riječi.

    Spominjali ste već u javnosti kako je poznata rečenica “Sarajevo je ozbiljan grad” floskula koja je nastala u kafani. Možete li nam preciznije reći o tome kako je nastala, kao i da li je Sarajevo zaista ozbiljan grad?

    U više navrata sam govorio o tome, a odgovor je sadržan i u vašem pitanju. To je kafanska dosjetka, prazan okvir, koji su mnogi ispunili vlastitim idejama i emocijama vezanim uz Sarajevo. Pa kada ja kažem da je to, samo po sebi, floskula, oni ne daju reći, jer su praznu modlicu ispunili nekim svojim kolačem. A, precizniji bi bio izvještaj nekog policijskog doušnika, koji je, eventualno, slušao šta smo ja i moj ahbab Eso Arnautalić pričali u jednoj kafani prije, barem trideset godina.

    Nedžad Jamaković, Klix.ba